Odgovor na pitanje iz naslova je – a gdje bi bio nego u Kremlju. To je u petak potvrđeno na ruskoj televiziji, snimkom Putinovog sastanka sa Vječeslavom Lebedevom, predsjednikom Vrhovnog suda. Ali otkud ovo pitanje – gdje je Putin?
Počelo je u prošlu srijedu, kada su svjetski mediji zavrtjeli priču kako se sa Putinom nešto dešava – da je smijenjen, da je bolestan, pa čak i mrtav – jer u javnosti nije viđen još od 5. marta, otkako je u Moskvi fotografisan s italijanskim premijerom Mateom Rencijem.
Na televiziji je u međuvremenu prikazan njegov susret sa delegacijom žena povodom 8. marta, ali je utvrđeno da je taj prijem upriličen četiri dana ranije. Glasine su se pretvorile u pravu lavinu poslije neodržanog ranije planiranog Putinovog sastanaka sa funkcionerima Južne Osetije u srijedu, otkazivanja puta u Kazahstan i neučestovanja na sastanku vrha FSB-a (tajne službe), što dosad nije propuštao...
Najubjeđeniji ”da mu se nešto desilo”, i to ono najgore, bili su novinari njemačkih tabloida. Blaža varijanta bila je da je otišao na plastičnu operaciju, dok je švajcarski ”Blic” izašao s otkrićem da je ruski lider u stvari u jednom tamošnjem kantonu, uz svoju nevjenčanu suprugu, bivšu gimnastičarsku šampionku, koja se u jednoj bolnici (navodno po treći put) porađa.
Putin je svakako jedan od najposmatranijih ljudi na planeti. S razlogom, s obzirom na institucionalnu i realnu moć koju ima, a pogotovo je to u poslednjih godinu dana, otkako traje ukrajinska kriza, najveća konfrotacija Rusije sa Zapadom, koja na momente unosi zebnje od novog svjetskog rata.
”Putinologija” je danas zamijenila ”kremljologiju” iz vremena Hladnog rata, kada su na nivo nauke podignute spekulacije o tome šta je u glavama generalnih sekretara sovjetske komunističke partije. Šta je u Putinovoj glavi analizira i jedan poseban institut u Pentagonu, kao dopuna svekolike pažnje koju mu posvećuju CIA, Stejt department i službe svih iole važnih sila. Otuda, sve što je o nespornom (i kod kuće popularnom: najnoviji rejting mu je čak 88 odsto) ruskom lideru neobjašnjivo, povod je ne samo za nagađanja, nego i za ozbiljnu zabrinutost.
Zbog toga – i zbog imidža koji je stvorio o sebi, kao ”mačo” tipu, džudisti sa crnim pojasom, pilotu, padobrancu, podmorničaru, jahaču – Putin nema pravo ni da se razboli, iako grip poslednjih nedelja hara i u Moskvi. Ne može ni da ode na zasluženi odmor, jer sve situacije njegovog odsustva nameću pitanje – a ko drži kormilo?
Ništa se, naime, u Rusiji ne događa bez Putina (kao što svojevremeno nije bez Staljina, Hruščova, Brežnjeva, Gorbačova, Jeljcina): riječ je ”personalizovanom” sistemu (danas nije jedini, ima dovoljno imitatora), koji ima svoje prednosti, ali i još veće slabosti.
Nema nepogrešivog vođe, a greške su utoliko veće ukoliko je manje institucionalnih i stvarnih ograničenja njegove moći da sam odlučuje o ratu i miru, ekonomiji i politici. U takvim okolnostima uvijek postoji veliko pitanje ”šta dolazi poslije”, šta će biti kad vođa jednog dana to prestane da bude, iz bilo kojih razloga: puča, ozbiljne bolesti, nasilne ili prirodne smrti?!
Puno je primjera iz istorije (uključujući i naš – nije se obistinio scenario ”i poslije Tita- Tito”) da to nije izašlo na dobro. Jednog dana, poslije Putina, Rusija će imati novog predsjednika, ali u ovom slučaju konkretna dilema nije ko će biti na tom položaju, nego ko će biti novi Putin. Ko će biti novi neprikosnoveni lider.
On se zasad ne naslućuje: malo ko na tom mjestu vidi njegovog bliskog saradnika premijera Dmitri Medvedeva, koji mu je četiri godine čuvao mjesto predsjednika Rusije, pošto ustavno nije mogao da ima treći uzastopni mandat. Prema jednom ”putinologu”, najopasnija stvar za karijeru nekog ruskog političara danas je „da bude viđen kao Putinov naslednik”.
To nije ni neka opoziciona ličnost: oni koji se kao takvi najčešće pominju tajkun Mihail Kodorovski, bivši šahovski šampion Gari Kasparov, a do prije neki dan, dok nije ubijen i Boris Njemcov, prije su disidenti, nego vođe opozicionih organizacija. Tehnički, u slučaju Putinovog iznenadnog odlaska, ili onesposobljenosti, mjesto šefa države privremeno bi preuzeo premijer, ali to ne bi riješilo dilemu ko će biti naslednik.
Otuda glasine proteklih dana koje su se pretvorile u medijski spektakl mogu da budu doživljene kao zabavne, ali su u suštini –veoma ozbiljne.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ‘’Politike’’)
Piše: Milan Mišić